Godina je 2009. donijeli smo tada novi Zakon o radu koji je trebao riješiti sve nejasnoće i nastale anomalije. Ubrzo, pet godina kasnije donosimo opet potpuno novi zakon, što nije uobičajeno i zatim ulazimo u ritam promjena ovog zakona svake tri godine.
Ove ćemo godine peti puta od 2009. godine promijeniti ovaj zakon. Razlog su ponovno EU Direktive, ali i nešto važnije – NPOO. Izmjene na koje se Hrvatska obvezala Nacionalnim planom oporavka i otpornosti (NPOO) su u bitnom tri. Reguliranje rada na daljinu, platformski rad i „bolja regulacija“ ugovora na određeno vrijeme.
Rad na daljinu donijela nam je korona kriza. Korona je prošla, a rad na daljinu je ponegdje ostao. Zato ga treba regulirati i to je dobro. Rad preko digitalne platforme je nužnost koju nosi tehnologija 21. stoljeća, i njega zato treba regulirati. Tehnologije ne mogu čekati pravnike i pravila, a tehnologija bez pravila i pravnika, može učiniti više štete nego koristi. Međutim, treći važan razlog za izmjenu Zakona o radu, je tipičan „HR proizvod“. On nema veze s pandemijom ni tehnologijom. To je rad na određeno. Ono čemu na žalost zbog tog istog zakona teži svaki poslodavac u prve tri godine sa svakim radnikom.
Bolja regulacija, kako najavljuje Ministarstvo, znači više ograničenja za poslodavca. Ako se može otežati poslodavcu ta vrsta ugovora, to je bolja regulacija. Jeli nam takav pristup do sada dao rezultate? Nije. U Hrvatskoj se kontinuirano pokušava smanjiti broj ugovora na određeno. Svi se slažu da tako i treba. Radnici žele sigurne i duge poslove.
Poslodavci žele stabilnu radnu snagu na koju će se dugoročno osloniti. Banke žele sigurne platiše/korisnike kredita sa jamčenim radnim mjestom. Država želi što manje prekida radnih odnosa, prijava na zavod, plaćanja naknada. Svi žele isto posljednjih 20 godina, a ipak ne mogu postići taj cilj. Što može biti pogrešno? Cilj nije pogrešan, oko cilja se slažemo. Ostaje jedino metoda.