U radu se iznose osnovne ideje o potrebi standardiziranja ugovora o građenju za javne naručitelje. Razlog toj potrebi je u nastojanju da svi sudionici gradnje, na ujednačen način ugovaraju, a nadalje i primjenjuju bitne elemente ugovora o građenju, zbog pravila javne nabave koja ne omogućuju kasnije pregovaranje o uvjetima ugovora, gdje ugovor građenju u pravilu mora biti unaprijed sastavljen i ponuđen od strane javnog naručitelja.
Dakle, nije moguće usklađivati sa izvođačem ugovorne klauzule prigodom ugovaranja, kao što je to logično kod ugovora o građenju koji nije uvjetovan pravilima javne nabave. Korisno je naglasiti da se u javnoj nabavi ne primjenjuju pravila Posebnih uzanci građenju, ako nisu ugovorena. To daje osobito ambicioznu zadaću javnom naručitelju koji priprema ugovor u smjeru da svojim odredbama ugovora zamjeni vrlo velik broj klauzula poznatih iz uzanci.
Poznato je da se značajan broj ugovora o građenju prepisuje iz ranijih predložaka, te se u njima u pravilu samo mijenjaju rokovi, cijene, stranke, i predmeti gradnje tj. ono što je nužno, dok se same pravne klauzule često ne analiziraju prilikom ugovaranja. Naručitelji u ugovoru o građenju u pravilu nisu građevinske struke, a kao strana koja sastavlja ugovor preuzima punu odgovornost za kvalitetu tih ugovora.
Zbog navedenog, standardizirani ugovori o građenju, predloženi javnim naručiteljima nadležnog ministarstva, držimo da bi doprinijeli kvalitetnijoj realizaciji projekata i smanjenju broja sporova iz ovog područja. Konačno, Zakon o obveznim odnosima nalaže da se ugovori tumače na teret one strane koja ih je jednostrano sastavila, dakle na teret javnog naručitelja.
Primjeri dobrih standardiziranih ugovora o izvođenju radova (o građenju), prisutni su danas u javnoj nabavi, a svaki javni naručitelj treba znati odabrati adekvatan ugovor za svoj projekt i pravno ga prilagoditi svojim potrebama.