Institut ugovorne kazne kod ugovora o građenju kao institut obveznog prava reguliran je Zakonom o obveznim odnosima, odredbama članaka 350-356. (Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – u nastavku teksta: ZOO).
Materija ugovora o građenju vrlo je složena, stoga je uređena odredbama članaka 620.-636. ZOO-a, kao i općim zakonskim rješenjima, ugovornim uvjetima i Posebnim uzancama u građenju kao oblik normiranja odnosa među stankama izvan zakona, a koje se gotovo uvijek, bez iznimke, primjenjuju.
Riječ uzanca obično se koristi kao sinonim za običaj, ali se u nas koristi u množini za nazivanje kodificiranih trgovačkih (nekada poslovnih) običaja.
Trgovački običaji nisu u pisanom obliku, ali ih se može zabilježiti pa i skupiti. U tom se slučaju utvrđuje samo ono što u praksi već postoji. Nije, dakle, riječ o njihovu stvaranju.
Međutim, kad je riječ o običajima koji uređuju važnije odnose među gospodarskim subjektima, tada se takvi običaji, tj. uzance uređuju čak i u pisanom obliku.
Budući da su odnosi kod ugovora o građenju prije duljeg vremena prepoznati kao važni u tom smislu, nije neobično da su uzance o građenju čak i kodificirane kroz službeni glasnik.
Ugovor o građenju, kao temelj pravnog posla, ugovor je koji se sklapa između izvođača radova i investitora (naručitelja radova) je dvostrano-obvezno pravni posao (mora biti sklopljen u pisanom obliku).
U protivnom ne proizvodi nikakav pravni učinak. To je ugovor o djelu koji se zbog svog značenja razvio u samostalan ugovor, te na koji se supsidijarno primjenjuju odredbe ZOO-a koje uređuju ugovor o djelu.
Ugovor o građenju je ugovor kojim se izvođač obvezuje da će u ugovorenom roku i prema određenom projektu sagraditi određenu građevinu na određenom zemljištu ili na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu obaviti kakve druge građevinske radove, a naručitelj (investitor) obvezuje se za obavljanje tih radova isplatiti određenu cijenu.