Mnogi instituti obveznog prava izazivaju pozornost kroz mogućnost višestrukog tumačenja. To svakako predstavlja povod stručnoj analizi, te daljnjem razmatranju kvalitete zakonskih normi koje određuju pojedini institut. Institut ugovorne kazne kod ugovora o građenju sadrži dvije karakteristike koje ga čine posebno zanimljivim za stručnu analizu.
Prva, što već kao sama zakonska norma otvara mnoga pitanja tumačenja, a što je sada naglašeno od stupanja na snagu novog Zakona o obveznim odnosima, imajući u vidu prioritetnu primjenu odredaba Posebnih uzanci o građenju među trgovcima (članak 12.), ako iste nisu izrijekom ugovorom isključene, za razliku od dotadašnjeg uređenja kojim su uzance izrijekom morale biti ugovorene., a time i razlike između normi zakona i uzanci.
Drugo, stoga što je taj institut gotovo nezaobilazan u svim ili gotovo svim ugovorima o građenju koji se odnose na važnije investicije. Svaki obvezno-pravni odnos načelno sadrži obvezu na činjenje, trpljenje ili propuštanje makar jedne ugovorne strane. Takva obveza može biti dodatno pojačana ugovorenim posljedicama kroz odredbe o ugovornoj kazni.
Sve to, kako bi se dobila logična ugovorna ravnoteža prema obvezi druge strane koja ima najčešće novčanu obvezu i koja obveza je već nužno pojačana zakonskim zateznim kamatama. To ukazuje da će u svakom ugovornom odnosu koji ima za cilj urediti neki važniji odnos biti složenije i stručnije reguliran upravo institut ugovorne kazne.
Stoga je široka primjenjivost na važne odnose s jedne strane, te mogućnost vrlo kreativnog uređenja s druge strane, logičan povod obradi ovog obvezno-pravnog instituta. Nedostaci pri ugovaranju standardne ugovorne odredbe o ugovornoj kazni mogu biti različiti. Ugovorna kazna unutar ugovora o građenju ima karakteristiku da se uređuje na vrlo standardizirani način, dakle, gotovo istovjetno u svom sadržaju u najvećem broju ugovora.
Tipičan primjer na taj način ugovorene ugovorne kazne je niži primjer iz Ugovora o građenju koji primjenjuje Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama, preuzeto sa stranice www.apn.hr
Osnovni problem na taj način ugovorenih kazni je upravo u tome što se uz njih ne definiraju ugovorom nikakve okolnosti koje će biti temelj za primjenu. Definiranje najvažnijih relevantnih okolnosti koje će se predmnijevati kao osnova za primjenu ugovorne kazne znatnim dijelom bi preveniralo moguće neusklađene stavove između naručitelja i izvođača.
Činjenica je da će veliki broj izvođača pristati na zahtjev, a zatim i na prijeboj svog potraživanja sa obračunom ugovorne kazne, ne stoga jer je ista nedvojbeno osnovana, već stoga što se ista iskazuje od strane naručitelja pri okončanom obračunu, kada se analiziraju obostrani zahtjevi.
Tada se usklađuju sve otvorene stavke, te se time prihvaćanje krivnje izvođača provodi u vezanom odnosu sa svim drugim otvorenim stavkama koje idu i na teret naručitelja, kao što su priznanje tzv. izvan troškovničkih radova, troškova gradilišta i drugo.
Time se u pravilu prihvaća obračun ugovorne kazne prema nekritičkom matematičkom kriteriju, bez pokušaja obrazloženja pa i definiranja bilo kakvih kriterija koji će služiti za utvrđenje osnovanosti razloga uzrokovanih mogućom krivnjom izvođača.