Posljednjih se godina mnogo govori o naporima za unapređenje rada sudova, a sporost suda je pitanje iznad svih pitanja. Rezultati za sada moraju dolaziti na vrijeme jer inače predstavljaju puki statistički podatak.
Prvo pitanje gospodarstvenika kad ih okolnosti navedu na sudsku zaštitu je: ima li smisla čekati? Velik broj sudskih postupaka nije uzrokovan time što su gospodarstvenici sada postali nesavjesni. Štoviše, sporost sudskog sustava izjednačila je savjesne i nesavjesne. Sada nije moguće razlikovati tko ide na sud jer ima spornu situaciju od onih koji su na sudu jer time dobivaju legalnu dugotrajnu odgodu nespornih situacija. Od trenutka ulaganja prigovora na ovrhu bilježnika dužnik postaje savjestan – jer se čeka sud, a ne dužnika. Jednako tako i u svim drugim varijacijama sudskih postupaka. Je li sudska zaštita uspješna ako dolazi višegodišnjih postupaka? Uglavnom ne. Stoga se kao razuman zaključak nameće da je prvi i osnovni cilj nedavnih izmjena Zakona o parničnom postupku trebao biti ubrzanje sudskog postupka.
Danas nitko ne može jamčiti prije pokretanja prosječnoga trgovačkog spora da će on trajati kraće od pet godina zato što su činjenice jasne, a dokazi cjeloviti i precizni. Međutim, samo jedna odredba tih izmjena zakona je usmjerena na ubrzanje postupka, i to vrlo sramežljivo – zabrana tzv. ping-ponga između viših i nižih sudova.
Prije popisa razloga koji uzrokuju sporost sudova, a koje je trebalo ovim izmjenama riješiti, zanimljivo je naglasiti da je većina izmjena zakona bila usmjerena na postupke pred Vrhovnim sudom. No stranka koja ne može četiri ili pet godina doći do pravomoćne presude (postupak do Vrhovnog suda) neće imati satisfakciju, čak i ako odmah nakon toga dobije revizijsku potvrdu Vrhovnog suda. Sadašnja procedura poznaje četiri pravna lijeka koji se mogu dati do pravomoćne presude. Konkretno, postupak između dvije pravne osobe zbog npr. neplaćanja predviđa nekoliko stepenica koje ni najbrži sudac i najbolji odvjetnik ne mogu obaviti za brže od tri do četiri godine.