Stečaj je do današnje gospodarske krize bio dalek pojam, svima poznat iz teorije ili malobrojnih primjera, shvaćen jednostavno kao propast firme. Kriza je pokazala da stečaj može postati stvarnost preko noći, propadali su najveći, a neki su se i vraćali. Tim su putom otišli Enron. Lehman Brothers, Swiss Air ili Pevec, Dalmacijavino, Gredelj… Novi europski stečajni trendovi sa zakašnjenjem shvaćaju da stečaj nije nužno propast, svatko tko želi pridonijeti i kad je riječ o stečaju razmišlja o varijacijama američkog Chapter 11.
Mi smo Chapter 11 nedavno modificirali kroz Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi u formi zakonske obveze, a 2006. smo isto učinili kroz Stečajni zakon i stečajni plan (kolokvijalno preustroj). Tada 2006., dužnikovu smo šansu osmislili kao pravo, a sada kao obvezu. Svatko će se složiti da nama više odgovaraju obveze, nego prava. Nepovjerljivi u dobre namjere propisa, poštujemo samo ono što moramo te je samo u tom detalju sada veća nada u uspjeh.
Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, popularno “predstečajni zakon”, po logici stvari trebao je usmjeriti cilj brzih i važnih promjena u Stečajnom zakonu. Zamisao novog stečaja bila je tko ima šansu iskoristit će je kroz predstečajni zakon, a tko ne uspije, ide u stečaj kao likvidaciju, konačnu pravnu propast, brisanje. Tako se htjelo, ali na sreću, tako se nije napravilo.
Godine 2015. izmijenjen je zakon na način da je sada u Stečajnom zakonu i procedura za predstečaj i da je uveden tzv. „automatski stečaj“ kad je dužnik više od 120 dana u blokadi, što je riješilo pitanje pravodobnog pokretanja stečaja.