Prema stavu Visokog trgovačkog suda br. Pž-3105/93, nepravilna primjena materijalnog prava izražena je u stajalištu prvostupanjskog suda, da je uvjet pravovoljanosti ugovora o cesiji obavijest dužnika o izvršenoj cesiji tj. obavijest o tome da je sklopljen pravni posao s kojim je do sada postojeći vjerovnik prenio svoju tražbinu, koju ima prema dužniku na drugu osobu kao novog vjerovnika. Ispunjenje izvršeno prije obavijesti o ustupanju pravovaljano je i oslobađa dužnika obveze, ali samo ako nije znao za ustupanje, jer u suprotnom obveza ostaje i on ju je dužan ispuniti primatelju, kako je to propisano u 61. 438. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Iz te odredbe proizlazi da bi se tuženik mogao osloboditi obveze, ako dokaže da je platio paduzeću “El.” pod uvjetom da nije znao za ustup. Za ugovor o cesiji nije bitno koji je činjenični i pravni osnov tražbine, ali je bitno da tražbina postoji. Prema tome obavijest o izvršenom ustupanju dužniku u smislu 61. 438. st. 1. ZOO-a nije bitna za pravovaljanost ugovora o cesiji, ali je bitna za sadržaj pravnog odnosa između dužnika i ustupitelja.”