U 290. broju časopisa More izašao je članak kolege Miće Ljubenka na temu Jesmo li riješili napuštena plovila?
Niže se daje cjeloviti tekst članka:
Lako ćemo primijetiti da po lokalnim škverovima, portićima, pa čak i drugim javnim prostorima stoje plovila koja izgledaju napuštena. Prava istina je da je većina tih plovila zaista napuštena. Koja plovila nisu napuštena? Ona koja svako ljeto idu nazad u more ili ona koja stoje u privatnim dvorištima. Plovila koja vidimo na javnim prostorima drugu ili treću zimu netaknuta, u pravilu su plovila koja se nalaze u kategoriji „brisani“. Naš upisnik brodica imao je oko 120.000 upisanih brodica još 2021. godine. Sada ih imamo oko 100.000.
Tih 20.000 brodica brisano je jer nisu platili davanja koja su prije nekoliko godina propisana kao uvjet za ostanak u upisniku. Kako je logično da većina od 20.000 bivših vlasnika brodica nisu platili ta davanja i time su pristali na brisanje? Mnogi zato što sebe više nisu smatrali vlasnikom svoje brodice. U ovom slučaju, možda je financijski „bolje“ nemati vlasništvo. To nije pohvala propisu koji ostavlja tuđu plastiku – kome?
Tim propisom smo slučajno pogodovali svim nesavjesnim vlasnicima koji su ostavili svoje brodice, najčešće plastične, na javnim površinama. Sada su takvi vlasnici dobili „pravnu zaštitu“, jer oni više nisu dužni ukloniti svoje plovilo s javne površine. Ne samo da nisu dužni ukloniti svoje plovilo, nego nisu dužni niti platiti trošak odvoza i recikliranja tog plovila. Pravno je naravno jasno zašto je to nažalost tako. Zato što ti ljudi više pravno nisu vlasnici, a kad nemaš vlasništvo, nemaš ni odgovornost. To znači da će država morati o svom trošku, sama odvoziti i s vremenom reciklirati tuđe tone plastike. Kad i kako, o tome još nema propisa, a pitanje je postoji li i vizija kako to propisati.
Svjetla točka u tom procesu je što je naše Ministarstvo mora (drugi dio naziva nije važan) nedavno počelo ponovno izdavati rješenja za dio napuštenih plovila. To su plovila koja su ostala u marinama gdje koncesionari tih marina imaju svoj interes legalno odvesti to plovilo ili na drugu lokaciju ili čak dati u reciklažu. Interes je zapravo šteta koju trpe zbog nesavjesnih vlasnika. Takvim rješenjima Ministarstva smo postigli makar pravo posjednicima da tuđu plastiku „smiju“ negdje zbrinuti. Na taj način smo riješili da možemo makar legalno platiti kad ćemo uništiti plovilo koje je netko nesavjesno namjerno ostavio u tuđem posjedu.
Za bolje razumijevanje, trošak reciklaže plastičnog plovila od 5 do 10 tona, iznosi oko 20.000 eura. Dakle, svatko tko odluči zakonito zbrinuti napušteno plovilo bez vrijednosti treba prethodno u lokalnim centrima provjeriti cijenu reciklaže plastike, ako uopće postoji lokalno itko ovlašten za to. Znamo da plovila nisu samo od plastike i ovdje se mogu postaviti nova pitanja vezana za recikliranje. Zašto je nama na našem Jadranu to postalo važno? Jer je sve veći broj upravo takvih plovila, koja su plastična i starija od npr. 15 godina. Svi znamo da takva plovila, osobito motorna, drastično gube vrijednost i to do one kritične točke kada će Vam se na oglas da prodajete plovilo za 1 euro javiti ukupno 0 kupaca.
Ono što će nam trebati dalje, to je drugi i budući propis Ministarstva mora. To će biti rješenje države kojim će se omogućiti na primjeren način zbrinjavanje takvih plovila bez troška na teret npr. marina i drugih kojima su nesavjesni vlasnici ostavili svoje brodice.
Razlika između dobrih i loših propisa je ponekad u razlici između stimulacije i sankcije. Sada smo kroz sankciju u vidu plaćanja postigli suprotan efekt da su ljudi besplatno oslobođeni brige i troška za napuštena plovila. Moguće rješenje za tisuće napuštenih plovila duž naše obale može biti da država u manjim iznosima čak stimulira za početak vlasnike pa i „bivše vlasnike“ da takva plovila dopreme na odlagališta.
Svaka morska županija treba imati svoje odlagalište za napuštena plovila, koje će biti daleko od pogleda i pomorskog dobra. Nakon toga ćemo naći rješenje kako će se sva ta plastika zbrinjavati.