Visoki trgovački sud RH je u odluci Pž-771/25 zauzeo stav da nije pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da činjenica što tužitelj nije uveden u posao znači da obveze tuženika nisu dospjele te da stoga tužitelj nema pravo na naknadu štete, kao i da Ugovor o izvođenju radova nije pravno obvezujući sve do formalnog uvođenja izvođača u posao.
Suprotno ovim nepravilnim stavovima prvostupanjskog suda, viši sud zauzima stav da sklapanjem ugovora nastaju uzajamna prava i obveze ugovornih strana, te da je naručitelj upravo dužan u razumnom roku poduzeti radnje potrebne za realizaciju ugovora, uključujući omogućavanje izvođaču da započne izvođenje ugovorenih radova.
Tuženik je kao javni naručitelj proveo postupak javne nabave, odabrao tužitelja kao izvođača i s njime sklopio ugovor. Time je kod tužitelja stvoreno legitimno očekivanje da će ugovor biti realiziran u razumnom roku. Okolnost da ugovor nije sadržavao točno određen datum uvođenja u posao ne znači da je tuženik mogao neograničeno dugo odgađati izvršenje ugovora bez ikakvih posljedica, a zatim ga jednostrano raskinuti bez odgovornosti za štetu.
Potpuno odbijanje bilo kakve tuženikove (naručiteljeve) odgovornosti značilo bi neprihvatljivo prebacivanje cjelokupnog rizika raskida ugovora isključivo na izvođača, iako je ugovor bio valjano sklopljen i ostao na snazi gotovo 20 mjeseci.
OPASKA PRIREĐIVAČA:
U ovom našem predmetu viši sud je u potpunosti uvažio žalbene razloge, te je pravilno zaključio da naručitelji u javnoj nabavi ne mogu imati pravo odlučiti ne uvesti u posao odabranog izvođača sa kojim je sklopljen ugovor i nakon toga izjaviti raskid ugovora tom izvođaču – a bez ikakvih financijskih posljedica za naručitelja.
Smatramo da je ovo pravilan stav višeg suda, obzirom da bi suprotan stav doveo do nejednakosti ugovornih strana, a sve na štetu jedne ugovorne strane i to na štetu izvođača. Naime izvođač je dao garanciju za uredno izvršenje ugovora i mora bit spreman izvršiti ugovor kad ga naručitelj pozove tj. kad ga uvede u posao, a naručitelj s druge strane (ako bi se zauzelo nepravilno stajalište prvostupanjskog suda) može u bilo kojem trenu odlučiti ne uvesti izvođača u posao i umjesto toga mu raskinuti ugovor. Ovime se izvođača dovodi u neizvjesnost u pogledu sklopljenog ugovora, a istovremeno se omogućuje naručiteljima da „manipuliraju“ javnom nabavom na način da se ovako mogu „riješiti nepoželjnih“ ponuditelja sa kojim su sklopili ugovor.