Pitanje na koje će se uvijek trebati ažurirati odgovor je ima li razloga, a zatim i načina da se poboljša parnični sustav. Arbitražni postupak dio je šireg parničnog postupka (sustava), te nadalje i dio pravosudne cjeline. Arbitražni postupak je najkvalitetniji, najmoderniji moguće i najbolji postupak koji pravna znanost može ponuditi društvu za rješavanje najsloženijih pravnih odnosa. Pravni odnosi, odnosno pravna pitanja i prijepori, koji nastaju kao posljedica rada pravno vrlo stručnih subjekata u poslovima visokih vrijednosti i odgovornosti prirodno se mogu smatrati najsloženijim pravnim odnosima. Upravo to su sporovi visokih vrijednosti koji nastaju među gospodarskim subjektima.
Svi ostali sporovi, svakako zaslužuju primjernu pozornost društva i zakonodavca zbog zaštite ljudskih prava, pravne sigurnosti i uređenosti društva uopće. Međutim, u pravilu svi ostali sporovi nemaju tipičnu komponentu, složenost kao posljedicu vrlo stručnog pravnog uređivanja odnosa prije nastanka spora. U tom smislu, arbitražni su postupci modernim rječnikom, visoka tehnologija unutar pravnih postupaka koji imaju za cilj rješavanje sporova.Mišljenja sam da bi bilo razumno složiti se da su se arbitražni postupci afirmirali po kriteriju kvalitete. Prirodno bi bilo da je u početku njihove primjene bilo potrebe opravdati alternativu tradicionalnom sustavu redovnih sustava.
Ipak, može se postaviti pitanje jeli time pravosuđe ispunilo sva očekivanja gospodarskih subjekta. Preciznije, korisno je i stručno korektno, upitati se postoje li još uvijek neke zajedničke neostvarene potrebe gospodarstvenika usmjerene prema pravnom sustavu. Gospodarstvo će vrlo vjerojatno svoju potrebu prema pravosuđu definirati riječju – efikasnost. Kako je to preopćenit pojam, smatram da bi ga trebalo definirati prema nužnim elementima.
Efikasnost arbitražnog postupka može se definirati u tri sastavna elementa:
- a) – pravna kvaliteta donesenih odluka,
- b) – provedivost odluka,
- c) – očekivana brzina donošenja odluka.
Prvi element – pravna kvaliteta odluka, moglo bi se zaključiti, načelno nikad nije bila sporna među strankama kao korisnicima arbitražnog rješavanja sporova. To stoga što kvaliteta iste ovisi pretežito od kvalitetne primjene materijalnih normi, u što se a priori ne postavlja sumnja zbog prirode same arbitraže tj. ugleda arbitara, ciljanog, koncentriranog postupka i dobrovoljnosti stranaka u povjeravanju spora.
Drugi element – provedivost odluka, također već sam po sebi daje odlične rezultate. To iz razloga što i strana koja je izgubila spor očekivano ima znatno veću spremnost bez daljnje ovrhe ispuniti nalog iz odluke, jer je prethodno svojom izričito iskazanom voljom, bez zakonske prisile sama izabirala ovaj postupak.