Institut – istupanje člana iz društva razumije se na dva načina – ekonomski i pravni. S ekonomskog (ili gospodarskog) aspekta razumno je za očekivati, potrebu članova u društvima s ograničenom odgovornošću – da u određenim okolnostima imaju razlog istupiti iz njega. Jednako kako se prihvaća kao redovna i logična potreba članova, da takvim društvima pristupe ili ih osnivaju uz druge članove.
Ovaj institut je uz to vezan na najrašireniji oblik trgovačkog društva – društvo s ograničenom odgovornošću. Sve ukazuje na zaključak da se radi o aktivnosti koja se može razumjeti kao redovna, česta i time ni po čemu iznimna.
Međutim, drugi pravni aspekt, ovog instituta ukazuje na nedvojbene činjenica da ovaj postupak nije redovan, već izniman te se u praksi rijetko koristi, unatoč gore navedenoj ekonomskoj logici.
Razlog što se ovo zakonom izričito uređeno pravo u pravilu ne konzumira, moguće je načelno naći u jednoj od slijedeće dvije činjenice.
Možemo načelno zaključiti ili da su članski odnosi u pravilu vrlo harmonični i objektivna potreba za izlaskom iz društva ne postoji ili je zakonsko uređenje ove situacije suviše proturječno, uvjetno i nejasno i time se isto ne primjenjuje mada članovi društva imaju potrebu za primjenom. Moj stav je da su svi članski odnosi vrlo dinamični i ovisni o velikom broju utjecajnih i promjenjivih faktora te objektivno ne mogu trajno ostati harmonični.
Stoga, razlog rijetke gotovo iznimne praktične uporabe ovog instituta vidim u nedovoljno razrađenoj, nelogično uvjetnoj, a time i proturječnoj zakonskoj odredbi članaka 420. i 421. Zakona o trgovačkim društvima. Predmetne dvije zakonske odredbe su dva instituta: istupanje i isključenje člana uredile zajedno. Mada su ova dva instituta nominalno srodna, ona su sadržajno upravo suprotna, te je utoliko i doslovno miješanje njihovog uređenja u istim člancima unijelo dodatne nejasnoće u ove odredbe.
Kako je institut istupanja člana iz društva zbog gornjih razloga sam za sebe dovoljan za posebnu obradu, to u ovom radu ne obrađujem i pitanje isključenja člana društva, mada je to vrlo teško jer su citirane zakonske odredbe doslovno ispreplele u istim rečenicama uvjete za ova dva instituta sa suprotnim predznakom. Pod suprotnim predznakom podrazumijeva se obrnuti interes u odnosu člana i društva.