Od početka COVID krize mediji su javljali o poremećaju cijena energenata i građevinskih materijala. To je prouzročilo potrebu primjene odredbe članka 627. Zakona o obveznim odnosima o nepromjenjivosti cijena.
Ekstremni porast cijena pojedinih građevinskih materijala koji je trajao od kraja 2020. do sredine 2022. (npr. željeza za 120 %) prouzročio je prvi put u pravnoj praksi davanje pravnih tumačenja i mišljenja o spomenutom spomenut članku Zakona o obveznim odnosima, i to pet puta od pet ministarstava i dva puta od Vlade RH u formi Zaključka. Kako je to utjecalo na cijene na tržištu i kakvu pravnu snagu imaju različita tumačenja i mišljenja, autori analiziraju u ovom članku.
Prije COVID krize, primjena članka 627. ZOO-a bila je gotovo nevažna u praktičnoj primjeni u proteklih 30 primjeni u proteklih godina jer nismo imali niti inflaciju niti dugoročne skokove cijena pojedinih građevinskih materijala za 100 % ili više.
Zbog navedenog, posljednja iskustva u primjeni članka 627. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – u nastavku teksta: ZOO) vežu se uz rane devedesete godine, kad smo kroz ugovorenu kliznu skalu, nakon završetka radova, provodili kompenzaciju porasta cijena zbog inflacije u korist izvođača.
Riječ je o jedinstvenoj odredbi ZOO-a koja čini zakonom uređenu iznimku od pravila pacta sunt servanda. Njome je predviđen okvir za potraživanje cijene veće od ugovorene. To pravilo vrijedi samo za izvođače, što upućuje na poseban status izvođača u odnosu na sve druge izvršitelje iz ZOO-a. Primjerice, to pravilo ne mogu koristiti prodavatelji nakon što ugovore nepromjenjivu cijenu za prodaju odre određene robe, čak niti u dugoročnim ugovorima.
Pravo na povećanje cijene svi drugi osim izvođača mogu ostvarivati primjenom opće odredbe članka 369. ZOO-a. Dobro se podsjetiti da ZOO predviđa i vrlo slično pravo za naručitelja u smjeru smanjenja cijene u članku 629. ZOO-a.