Sud je odbio njegov tužbeni zahtjev, smatrajući da prema Stečajnom zakonu, čl. 101, kao lex specialis samo stečajni upravitelj može potraživati naknadu štete koju su vjerovnici zajednički pretrpjeli zbog smanjenja zajedničke imovine koja ulazi u stečajnu masu prija otvaranja stečajnog postupka. “Sud je formalno u pravu, ali to je ujedno protivno svakoj logici”, napominje Ljubenko i argumentira:
“Zatražili smo da se pozove stečajni upravitelj na očitovanje dopušta li tužitelju izravno vođenje ovog spora s tuženicima- direktorima kao odgovornim osobama. Sud je odbio takav prijedlog smatrajući da ‘irelevantnim’ jer je tražbina u cijelosti priznata u stečajnom postupku. Naš je pak stav da upravo zato jer je tražbina priznata stečajni upravitelj treba reći dopušta li vjerovniku da vodi spor.
U suprotnom, da je tražbina tužitelja osporena, onda bi bilo logično da on ne može ni zahtijevati štetu od člana uprave. Tim više što je člankom 252. stavkom 5. ZTD-a utvrđeno da stečajni upravitelj ima pravo voditi takav postupak, što ne znači da svoja prava ne može ustupiti upravo onome tko je oštećen. Nemaju svi vjerovnici jednaka prava u stečaju, pa je logično da stečajni upravitelj načelno prepusti parnicu onom vjerovniku koji ju je i pokrenuo za svoju štetu. Realno je za očekivati da bi štetu za vjerovnika nižeg isplatnog reda u slučaju uspjeha naplatili vjerovnici višeg isplatnog reda Međutim nije nužno da je štetu, kako to predviđa čl. 101. SZ-a, izazvalo samo “umanjenje imovine”.
Naime, šteta često puta i nastaje promjenom oblika imovine ili investiranjem stečajnog dužnika. U takvim slučajevima vjerovnici višeg isplatnog reda mogli bi se redovito namiriti. Uostalom, i profesor Jakša Barbić izrazio je mišljenje da vjerovnik može voditi spor protiv člana uprave ako mu stečajni upravitelj to dopusti.