Često se događa da osobe koje uslijed nastanka štetnoga događaja (najčešće sudara vozila) zadobiju određene tjelesne ozljede – ne ostvare nikakvu novčanu naknadu za svoju pretrpljenu neimovinsku štetu, a to se najčešće događa zato što ih se poziva na prekršajnu odgovornost. Prekršajna odgovornost nije istovjetna građanskopravnoj, nego je uži pojam od nje.
Uzmimo, na primjer, vozača koji pod utjecajem alkohola u automobilu stoji na semaforu, te mu je upaljeno crveno svjetlo. U stražnji dio njegova uslijed neprilagođene brzine, zalet vozilo kojim je upravljao sasvim trijezan vozač.
Pijani vozač automobila neće izgubiti pravo na naknadu štete jer, iako je on počinio prekršaj iz članka 199. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, nije kriv za nastanak samoga štetnoga događaja.
Dakle, činjenica utvrđene prekršajne odgovornosti ne veže sud u parničnom postupku u pogledu odgovornosti za štetu.
Međutim, u slučaju da se jednome od sudionika u prometu odgovornost za nastanak štetnog događaja utvrdila u kaznenom postupku, to jest pravomoćnom presudom kaznenoga suda, tada je i parnični sud vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik proglašava krivim (sukladno Zakonu o parničnom postupku).
Suprotno tome, ukoliko se pak u kaznenom postupku ne bi utvrdila krivnja počinitelja kaznenog djela, tada se njegova odgovornost može ponovno utvrđivati u okviru parničnog postupka radi naknade štete.
Sukladno odredbi članka 1. stavka 1. Kaznenog zakona, kaznena djela su ,ona ponašanja kojima se tako ugrožavaju ili povrjeđuju osobne slobode i prava čovjeka, te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez kaznenopravne prisile.”
Prema odredbi članka 1. Prekršajnog zakona, prekršaji su ona ponašanja kojima se „povređuje javni poredak, društvena disciplina ili druge društvene vrijednosti koje nisu zaštićene Kaznenim zakonom i drugim zakonima u kojima su propisana kaznena djela.”
Oba gornja zakona propisuju da je kriv za kazneno djelo ili prekršaj, počinitelj koji je u vrijeme počinjenja djela bio ubrojiv, u koji je postupao s namjerom ili iz nehaja kad je zakonom propisano kažnjavanje i za taj oblik krivnje, a bio je svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da je njegovo djelo zabranjeno.